PSIHOPATOLOGIJA KROZ FILM: TOP 10 FILMOVA O MENTALNIM POREMEĆAJIMA
Mentalni poremećaji su česta tema u filmovima. Ponekad se čini da je teže pronaći film čija tema nije usko povazana sa psihopatologijom. U očima režisera i dramaturga psihopatologija, kao da predstavlja neiscrpan izvor inspiracije. Iako sam svesna da svaki pokušaj pravljenja top liste filmova ostaje prilično subjektivan i neprimenljiv, nadam se da će ovaj tekst služiti kao dobra preporuka za čitaoce koje zanimaju teme psihologije i filma.
10. Dobro da bolje ne može biti, 1997. (Režija: Džejms L. Bruks, Uloge: Džek Nikolson, Helen Hant)
Dobro
da bolje ne može biti je romantična komedija koja opisuje romansu koja
se javlja između pisca i mizantropa Melvina i samohrane majke i
konobarice Kerol. Melvin pati od opsesivno kompulsivnog poremećaja –
vrste neurotičnog poremećaja karakterisanog opsesivnim mislima i
prisilnim radnjama (zadacima ili ritualima) koji se izvode radi
smanjenja anksioznosti. U filmu, Melvin ima svakodnevne nepromenljive
rituale (uvek doručkuje na istom mestu, oterećen je održavanjem
higijene, prilikom izlaska iz stana, ima ritual preskakanja stepenika
određen broj puta isl.) Radnja filma se odnosi na ljubavnu priču koja
utiče na Melvina da prevazilazi svoj poremećaj i nauči da ostvari
bliskost sa ljudima.
9. Borilački klub, 1996. (Režija: Dejvid Finčer, Uloge: Edvard Norton, Bred Pit)
Film
prikazuje neimenovanog usamljenog tridesetogodišnjeg karijeristu koji
na poslovnom putu upoznaje Tajlera, intrigantnog muškarca sa kojim
ostvaruje nekonvencionalno prijateljstvo i osniva “borilački klub”,
organizaciju namenjenu isključivo muškarcima koje im daje slobodu da
ispolje agresiju kroz tuče jednih sa drugima. Protagonista filma pati od
više mentalnih poremećaja od kojih se na samom početku filma na veran
način prikazuje hronična insomnija. Ljudi
koji pate od insomnije imaju teškoće sa spavanjem – bilo da zaspu, bilo
da održe san. Kao posledica ovoga, dolazi do velike psihofizičke
iscrpljenosti koja može biti pogodno tlo za dalji razvoj
psihopatologije, kao što je u ovom filmu slučaj. Kako jedan gledalac
zaključuje: “Priča o agresiji, muškarcima, anarhiji i ludilu”.
8. Memento, 2000. (Režija: Kristofer Nolan, Uloge: Gaj Pirs)
Memento
je klasičan noar psihološki triler koji prati priču Leonarda, muškarca
koji pokušava da pronađe ubicu svoje žene i osveti njenu smrt. Međutim,
protagonista prati od anterogradne amnezije: to je poremećaj
karakterisan nemogućnošću prebacivanja podataka iz kratkoročne u
dugoročnu memoriju. Drugim rečima, osoba koja pati od ovog poremećaja ne
može da pamti i uči nove podatke. Leonard se bori protiv ove smetnje na
taj način što vodi uredan sistem beleški , a najbitnije podatke
tetovira po svom telu.
7.Rekvijem za snove, 2000. (Režija: Daren Aronofski, Uloge: Elen Barstin, Džered Leto, Dženifer Koneli)
Ovaj
film prati priče Sare, žene koja usled želje da izgubi kilažu počinje
da koristi anfetaminske pilule , njenog sina Tajrona i njegove devojke
Marion, koji su heroinski zavisnici upleteni u lanac trgovine
narkoticima. U filmu su prikazani simptomi zloupotrebe supstanci
(usled dosledne upotrebe narkotika dolazi do disfunkcionalnosti i
nesposobnosti osobe da radi, ostvaruje normalne interpersonalne odnose,
izlazi u susret obavezama isl.) i zavisnosti od supstance (usled
dosledne uporebe narkotika javlja se kompulsivna prinuda da se sa
upotrebom nastavi i apstinencijalna kriza u slučaju prestanka). Rekvijem
za snove je veoma realističan prikaz toga kako narkomanija može uticati
na psihološko i fizičko zdravlje, na socijalni život i odnose osobe sa
zakonom.
6. Meri i Maks, 2009. (Režija: Adam Eliot)
Meri
i Meks je animirana crna komedija koja opisuje prijateljstvo preko pera
između Meri Dejzi Dinkl, usamljene devojčice iz australijske
disfunkcionalne porodice i Maksa Džerija Horovica, sredovečnog
osobenjaka iz Njujorka. Iako film obrađuje brojne mentalne poremećaje
(alkoholizam i kleptomaniju Merine majke, agorafibiju njenog komšije, i
njenu depresiju), ključni momenat je Aspergerov sindrom koji ima Maks.
Ovo je sindrom iz spektra autističnih poremećaja, odlikovan očuvanom
inteligencijom, ali velikom fizičkom nespretnošću, nedostatkom empatije i
razumevanja za ljude, nedostatkom verbalne komunikacije i teškim
ostvarivanjem odnosa sa drugima. Osim što je jedan od boljih
“psihijatrijskih užbenika” u kinematografiji, ovaj film je i velika
škola o destigmatizaciji mentalnog poremećaja i bezuslovnom prihvatanju
ljudi.
5. Američki psiho, 2000. (Režija: Meri Heron, Uloge: Kristijan Bejl)
Američki
psiho je psihološki triler i satirična crna komedija koja prati život
Patrika Bejtmena, mladog I bogatog investicionog bankara sa Menhetna.
Patrik vodi dvostruki život: osim što uživa u svom poslu, luksuzu i
prefinjenom ukusu za skupe stvari i muziku, on uživa i u ubijanju ljudi.
Međutim, iako je glavna teza filma sociopatija, smatram da se često
nepravedno previđa narcisoidni poremećaj ličnosti koji je srž Patrikovog
lika. Narcisoidni poremećaj zasnovan je na uverenju osobe o sopstvenoj
superiornosti u odnosu na druge i nesposobnošću da se drugi ljudi
tretiraju kao sebi ravni. Narcis misli da je inteligentniji, vredniji,
kvalitetniji ili sposobniji od ostalih. Neki smatraju da je osnova
narcisoidnog poremećaja zapravo duboka lična nesigurnost na koju je
nakalemljeno veštačko i nezdravo samopouzdanje. Tako je Patriku svaki
dokaz spoljnog sveta da postoji kvalitet iznad njega okidač za neljudski
zločin. U filmu je to slikovito I duhovito prikazano scenom gde Patrik
doživljava napad besa i zavisti zato što njegov kolega ima “bolju” vizit
kartu.
4. Obični ljudi,1980. (Režija: Robert Redford, Uloge: Donald Saterlend, Meri Tajler Mur, Timoti Haton)
Ovo
je priča o porodici Džeret koja prolazi kroz proces oporavka od gubitka
svog najmlađeg člana u jednoj nesreći i pokušaja ubistva Konarda,
starijeg sina nakon toga. Film dobro oslikava dinamiku odnosa između
majke koja poriče problem i ogorčena je što njena porodica više nije
savršena, sina koji ima osećaj krivice i posustaje sa svojim redovnim
aktivnostima i društvenim životom, i oca koji pokušava da izbalansira
između njih dvoje. Konard pati od depresije. Depresija je poremećaj
raspoloženja, neretko izazvana stvarnim uzrokom, ali praćena pre svega
tužnim raspoloženjima, gubitkom volje, poremećajem apetita i spavanja, i
tendencijom ka pesimističnom razmišljanju. Ono što ovaj film izdvaja od
ostalih navedenih na ovoj listi jeste verno prikazan proces
psihoterapije i oporavka od mentalne bolesti.
3. Paklena pomorandža, 1971. (Režija: Stenli Kjubrik, Uloge: Majkl Mek Daul)
Paklena
pomorandža je futuristička priča smeštena u Londonu koja prati Aleksa i
njegovu družinu kroz njihov svakodnevni život koji se manje-više svodi
na nasilje, delinkvenciju, zloupotrebu narkotika i mučenje ljudi. Kao
odgovor društvenog sistema na svoje prestupe, Aleks dobija snažnu
averzivnu terapiju gde se izlaže scenama nasilja, dok trpi snažne
fizičke bolove. Međutim,
kako se radnja filma nastavlja, ispostavlja se da Aleks ne odgovara
društvu ni “izlečen”. Osim što je film parodija na psihijatriju i socio –
ekonomski sistem Engleske u tom vremenu, on je i priča o
psihopatologiji: Aleks ima antisocijalni poremećaj ličnosti. To je
poremećaj u kom pojedinac nema sposobnost da se poveže sa društvenim
normama, nema osećaj empatije sa drugim ljudima ili osećaj griže savesti
za bilo šta. Ovakva osoba sklona je laganju, lažnom predstavljanju i
delinkvenciji.
2. Blistavi um, 2001. (Režija: Ron Hauard, Uloge: Rasel Krou, Dženifer Koneli)
Bilistavi
um je film snimljen po životnoj priči Džona Neša, velikog matematičara i
dobitnika Nobelove nagrade. Radnja filma počinje u trenutku njegovog
dolaska na koledž i prati ga do duboke starosti. Kroz film se otkriva da
Džon pati od paranoindne shizofrenije. On tokom dugogodišnjeg perioda
ima halucinacije i sumanutosti, verujući da je kontaktiran za saradnju
od strane Američkog ministarstva odbrane za pomoć u dešifrovanju
sovjetskih kodiranih poruka, a zatim da ga ti isti saradnici progone.
Osim zbog realnog prikaza ove bolesti, film takođe daje dobar osvrt na
psihijatrijske metode lečenja i pokreće pitanje njihove etičnosti. Na
kraju, najuzbudljiviji i najdirljiviji momenat samog filma predstavlja
Džonov uspeh da samostalno, bez lekova, prevaziđe svoju bolest, što je
retkost na nivou statističke greške i predstavlja jedan od najvećih
ljudskih poduhvata za koje psihijatrija danas zna.
1. Doni Darko, 2001. (Režija: Ričard Keli, Uloge: Džejk Gilenhal)
Doni
Darko je problematičan tinejdžer sa istorijom mentalne bolesti koji
jednog dana uspeva da izbegne tragičnu nesreću tako što ga halucinacija
zelenog zeca izvlači iz kuće neposredno pre nego što polomljeni motor
aviona pada tačno u njegovu sobu. U narednom periodu, Doni pokazuje
simptome psihotičnog poremećaja – halucinira zelenog zeca sa kojim
komunicira i koji mu naređuje da čini “lose stvari”, kao što su da
poplavi školu ili spali kuću svog “duhovnog neprijatelja”. Film
prati i psihoterapeutski proces lečenja i prikazuje intenzivne scene
hipnoze. Iako kraj filma otkriva potpuno drugačiju poentu, gledalac može
steći dobru sliku o tome kako izgledaju simptomi paranoidne
shizofrenije, što je i dijagnoza koju Doni dobija od svog terapeuta.
Нема коментара:
Постави коментар