Najveći ruski klasici svih vremena!
Ivan Gončarov: „Oblomov“
Tatjana Tolstoj jednom je napisala: „Tko želi razumjeti rusku dušu, za početak treba pročitati ‘Oblomova’“. I upravo se zato on nalazi prvi na ovoj listi. Gončarovljev junak Ilija Iljič Oblomov živi na imanju koje je naslijedio i za koje sam nije ništa napravio. Samim time, ono mu ne donosi nikakav prihod, a on osjeća neizmjernu letargiju. Ležanje mu je prirodno stanje, a zbog vlastitih strahova ne uspijeva se ostvariti niti na jednom životnom polju. On je tipični predstavnik tzv. suvišnog čovjeka, osobe koja je puna talenta i mogućnosti, ali ih ne iskorištava. No nipošto nije riječ o dosadnom opisu ruskog života na selu, nego jednom od najboljih društveno-psiholoških romana ikada napisanim.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: „Zločin i kazna“
Dostojevski je bio iznimno cijenjen kao autor još tijekom svog života, čemu je u mnogome pridonijela njegova supruga Ana, a nakon smrti njegova su djela postala jednima od najboljih klasika svih vremena. Mnogima je najdraži njegov kultni realističko-modernistički roman „Zločin i kazna“ u kojem kroz lik mladića Raskoljnikova progovara o problemima zločina i kazne, grijeha i traženja pravde, ispaštanju siromašnih, osiromašenom plemstvu i mračnoj petrogradskoj stvarnosti onog doba. Roman počinje Raskoljnikovim ubojstvom stare lihvarice, čijim je novcem on namjeravao pomoći svima onima koji ga nemaju – Marmeladovima, svojoj obitelji i sebi, a ostatak romana zamišljen je kao, prije svega, roman ideje čemu su podređeni i likovi i fabula, dok je elementima unutarnjih monologa Dostojevski već zakoračio u epohu modernizma.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: „Braća Karamazovi“
U svom posljednjem romanu Dostojevski je otišao još korak dalje pa je iznio štivo jakog filozofskog naboja u kojem raspravlja o moralu, vjeri, iskupljenju, nesavršenosti ljudskog bića, obiteljskim narušenim odnosima, ocoubojstvu, zapadnjačkim idejama za koje smatra da narušavaju ruski bitak. Zanimljivo je da je taj roman proglašen jednim od stotinu najboljih svih vremena, a inspiraciju za njega Dostojevski je pronašao u životnoj priči zatvorenika kojeg je upoznao tijekom vlastitog robovanja. Navodno je i njegov otac bio ubijen, a ubojica nikada pronađen, te je Dostojevski čak potajno i priželjkivao njegovu smrt jer je otac fizički i psihički zlostavljao čitavu obitelj. Sve je te elemente prenio u svoj najvažniji roman u likove Ivana, Dmitrija i Aljoše, trojicu potpuno različite braće kojima je otac jedina zajednička crta.
Lav Nikolajevič Tolstoj: „Ana Karenjina“
Veliki Tolstoj u nezaobilaznoj „Ani Karenjini“ daje prikaz ruskog društva sedamdesetih godina 19. stoljeća kroz slike ljubavi kao temeljnog pokretača ljudskih života i to kroz tri različita braka i jednu izvanbračnu vezu. Također detaljno raspravlja o religiji, položaju ruskog seljaka u društvu i traženju smisla života, a sve to kroz lik Levina kao protutežu Ani. Slojevitost ovog djela potvrđuje i to što ga je žanrovski teško definirati kao jednu vrstu romana jer se u njemu isprepleću elementi filozofskog, psihološkog, ljubavnog i društvenog romana te romana karaktera. Kroz ovu žanrovsku isprepletanost Tolstoj je uspio stvoriti likove koji kao da su zaista od krvi i mesa, koji svi redom u sebi imaju i dobre i loše osobine, potpuno suprotno postupcima karakterizacije likova u ranijim književnim epohama, što mi je bilo pravo osvježenje nakon dotadašnjih idealiziranih likova. Jer, na koncu, idealne osobe ne postoje.
Lav Nikolajevič Tolstoj: „Rat i mir“
Još prije nego što je napisao „Anu Karenjinu“, Tolstoj je napisao svoje epsko djelo „Rat i mir“ koje prikazuje rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. Autor nam predstavlja aristokratske obitelji Bezuhov, Bolkonski i Rostov koje su aktivne u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju. Kao i u „Ani Karenjini“, predstavlja nam većinom fikciju, ali u posljednjoj trećini romana bavi se stvarnim političkim i povijesnim situacijama. Zato je ovo djelo idealan odabir za ljubitelje povijesti u hladne zimske večeri.
Mihail Jurjevič Ljermontov: „Junak našeg doba“
Ljermontov je napisao prvi psihološki roman ruske književnosti, još u epohi romantizma. Pet pripovijedaka povezano je protagonistom Pečorinom, carskim oficirom i plemićem koji je još jedan u nizu primjera „suvišnog čovjeka“. Za razliku od ranije spomenutih Tolstoja ili Dostojevskog, Ljermontov čitavu radnju smješta na rusko selo, Kavkaz, ali i mondena ljetovališta, no daleko od prave civilizacije. Njegov roman odiše i tzv. svjetskom boli koja se prvi put javila u njemačkom romantizmu. Svi postupci glavnog junaka povremeno nas mogu izbaciti iz takta, no jednako tako nas i dalje nevjerojatno privlače. Njegova poigravanja Belom i Mery, igranje ruskog ruleta sa smrću i izazovi koji postavlja sam sebi, prikovat će vas za ove stranice.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: „Mrtve duše“
Kao svojevrsni nasljednik pikarskog romana, „Mrtve duše“, okarakterizirane kao prostorni roman, vode protagonista Čičikova kroz nepregledna prostranstva ruske provincije. Nizom novela koje su povezane tako da tvore roman, autor prikazuje Čičikova kao lutalicu čije namjere od početka nisu čiste. Likovi s kojima se pak susreće odreda su tašti, pokvareni, prepuni malograđanštine. Oni su mrtve duše kojima je autor želio prikazati rusko društvo onakvim kakvim ga je vidio.
Kada je Gogolj stvarao svoj najveći roman, zapao je u kreativnu i osobnu krizu pa djelo nikada nije završio. Štoviše, veći dio drugog dijela romana sam je spalio.
Ivan Sergejević Turgenjev: „Očevi i djeca“
Književnik koji je mnogima poznatiji po zbirci novela „Lovčevi zapisi“, sav je svoj talent pokazao u romanu u kojem je želio izložiti nihilizam u Ruskom Carstvu. To je bio jedan od prvih romana koji je vrlo brzo postao popularan izvan ruskih granica, a nadahnuo je i Dostojevskog, iako je u svojoj kasnijoj stvaralačkoj fazi bio oštro protiv Turgenjevljevih svjetonazora. U romanu pratimo mladog znanstvenika Jevgenija Vasiljiča Bazarova, koji ne vjeruje u tradicionalne ruske vrijednosti nametane generacijama. U društvu prijatelja s fakulteta Arkadija upoznaje plemkinju Anu u koju se oboje zaljubljuju, ali je ni jedan ne osvaja. Ipak, njihovo prijateljstvo je načeto, pa se Bazarov vraća u roditeljski dom gdje pokušava pronaći samoga sebe i smisao života, uvijek gledajući na život kao matematičku formulu.
Maksim Gorki: „Mati“
Maksim Gorki, ili pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov, imao je teško djetinjstvo te je već do punoljetnosti ostao bez svih članova svoje obitelji. Za knjige se nije zanimao sve do fakulteta, a upravo je tada u njima našao spas. Književnost i filozofija izvele su ga iz pakla depresije, krivice koju je osjećao zbog očeve smrti (jer ga je zarazio kolerom) i zlostavljanja koja mu je priuštio djed. S vremenom je otkrio svoj dar za pisanje, a potom mu se pružila prilika da uči od velikog Tolstoja. Tako je, između ostalih, nastao i roman „Mati“, djelo socijalističkog realizma u kojem se oslikavaju autorova razmišljanja o ruskoj revoluciji. Mati iz naslova je majka radnika koji se uključio u radnički pokret jer je tražio svoja prava. Iako u početku ne razumije sinove želje i smatra da se ljudi nemaju pravo buniti, kasnije mu pomaže dijeliti letke i aktivno sudjelovati u borbi za radnička prava, čime je postala jedna od najznačajnijih majčinskih figura ruske književnosti.
Нема коментара:
Постави коментар